Janoš Hunjadi (mađ. Hunyadi János; oko 1407 – 11. avgust 1456, Zemun) bio je ugarski velikaš, vojskovođa, državnik i namesnik Ugarskog kraljevstva, jedan od najznačajnijih evropskih vojnih zapovednika XV veka i najistaknutiji protivnik Osmanskog carstva u srednjoj Evropi u prvoj polovini tog veka. U srpskoj narodnoj tradiciji poznat je kao Sibinjanin Janko, a u istoriji Srbije njegovo ime je posebno povezano sa Smederevom, Đurđem Brankovićem, Kosovskom bitkom 1448. godine i odbranom Beograda 1456. godine.
Njegov politički i vojni uspon odvijao se u vreme kada su Osmanlije postajale dominantna sila Balkana, dok je Ugarsko kraljevstvo predstavljalo glavnu prepreku njihovom daljem prodoru prema srednjoj Evropi. Hunjadi je najveći deo svoje karijere posvetio organizovanju odbrane južnih granica Ugarske i vođenju ratova protiv Osmanlija.
Njegova pobeda u opsadi Beograda 1456. godine, samo tri godine nakon pada Carigrada, predstavljala je jedan od najvažnijih hrišćanskih vojnih uspeha protiv Osmanlija u XV veku. Hunjadi je umro samo nekoliko nedelja nakon pobede, od zarazne bolesti koja se proširila među njegovom vojskom.
Poreklo
O poreklu Janoša Hunjadija postoje različite teorije i kasnije dinastičke tradicije. Pouzdano je da je poticao iz porodice koja je posedovala imanja u oblasti Hunjad u Transilvaniji, po kojoj je porodica dobila ime Hunyadi.
Rođen je oko 1407. godine, najverovatnije u Transilvaniji. Njegov otac bio je Vojk (Voicu) Hunjadi, plemić koji je služio ugarskom kralju Žigmundu Luksemburškom. Porodica se postepeno uzdizala zahvaljujući vojnoj službi i kraljevskoj naklonosti.
Hunjadijevo poreklo kasnije je postalo predmet različitih legendi i političkih konstrukcija. U pojedinim kasnijim tradicijama povezivan je sa vlaškim ili drugim balkanskim plemstvom, dok su kasniji pisci pokušavali da njegovu porodicu povežu sa različitim plemićkim lozama. Za istorijsku biografiju najvažnije je da je Hunjadi pripadao ugarskom plemstvu i da je svoj položaj izgradio prvenstveno vojnom službom, kraljevskom podrškom i velikim posedima.
Uspon na ugarskom dvoru
Hunjadi je svoju karijeru započeo kao vojnik i pratilac ugarskih velikaša, a zatim je ušao u službu kralja Žigmunda Luksemburškog.
U kraljevoj pratnji nalazio se tokom 1430-ih. Posle Žigmundove smrti 1437. godine služio je i njegovom nasledniku Albertu II Habzburškom.
U to vreme Hunjadi je već stekao vojno iskustvo koje će kasnije biti presudno za njegovu karijeru. Posebno je važno njegovo poznavanje južnih granica Ugarske, područja koje je sve češće bilo izloženo osmanskim napadima.
Godine 1439. Albert II postavio ga je za severinskog bana i poverio mu odbranu ugarske granice na Dunavu.
Ovaj položaj bio je izuzetno značajan. Severinski banat predstavljao je jedan od glavnih pravaca preko kojih su Osmanlije mogle da prodiru prema Ugarskoj.
Hunjadi je upravo na tom prostoru počeo da gradi reputaciju izuzetno sposobnog komandanta.
Hunjadi i Janko Sibinjanin
U srpskoj i južnoslovenskoj tradiciji Janoš Hunjadi poznat je kao Sibinjanin Janko.
Naziv je povezan sa Sibinjem, odnosno današnjim gradom Sibiu u Transilvaniji, i oblasti Hunjad.
U srpskoj epskoj poeziji Hunjadi je pretvoren u gotovo legendarnog junaka. U pesmama se pojavljuje kao Janko vojvoda, moćni ratnik i protivnik Turaka.
Istorijska ličnost bila je, međutim, znatno složenija. Hunjadi nije bio samo „srpski“ ili „ugarski“ junak u nacionalnom smislu u kojem se danas često tumače srednjovekovne ličnosti. Bio je ugarski velikaš i vojskovođa čija je vojna karijera bila vezana za odbranu Ugarskog kraljevstva, ali je najveći deo njegovih ratova vođen upravo na prostoru srednjovekovnih srpskih i balkanskih zemalja.
Zbog toga je njegovo mesto u srpskoj istorijskoj tradiciji razumljivo: njegovi ratovi neposredno su uticali na sudbinu Srbije.
Hunjadi i Đurađ Branković
Jedna od najvažnijih političkih veza u Hunjadijevoj karijeri bila je ona sa despotom Đurđem Brankovićem. Đurađ Branković i Janoš Hunjadi bili su istovremeno saveznici i politički protivnici, zavisno od trenutka i interesa.Obojica su se nalazila između dve velike sile – Ugarske i Osmanskog carstva – ali su njihove države imale različite potrebe.
Za Đurđa Brankovića osnovni cilj bio je očuvanje Srpske despotovine. Za Hunjadija je prioritet bila odbrana Ugarske i potiskivanje Osmanlija. To je povremeno dovodilo do ozbiljnih sukoba.
Posebno važan bio je Hunjadijev odnos prema Srbiji tokom ratova 1440-ih.
Pad Smedereva 1439. godine
Godine 1439. Osmanlije su pokrenule veliki pohod protiv Srpske despotovine. Sultan Murat II želeo je da uništi državu Đurđa Brankovića i ovlada njenim strateškim položajem između Osmanlija i Ugarske. Smederevo, prestonica Despotovine, bilo je opsednuto.
Đurađ Branković tada se nalazio van Srbije i pokušavao da obezbedi pomoć. Hunjadi je želeo da pomogne u odbrani južne granice Ugarske i Srbije, ali ugarska pomoć nije bila dovoljna da spreči pad tvrđave. Smederevo je palo 1439. godine.
Ovaj događaj bio je jedan od najtežih udaraca za Đurđa Brankovića. Međutim, nekoliko godina kasnije odnos snaga će se promeniti, a Hunjadi će upravo sa Đurđem učestvovati u pokušaju da se srpska država obnovi.
Vojvoda Transilvanije
Posle smrti kralja Alberta II i političke krize koja je usledila, Hunjadi je podržao Vladislava III Jagelovića, poznatog kao Vladislav I u Ugarskoj. Kralj ga je 1441. godine postavio za vojvodu Transilvanije i poverio mu položaj beogradskog kapetana. Time je Hunjadi dobio ogromnu odgovornost za odbranu južnih granica Ugarske.
Od tog trenutka njegov politički uticaj naglo raste.
Njegova vlast nije bila ograničena samo na vojnu komandu. Postao je jedan od najmoćnijih velikaša Ugarskog kraljevstva.
Pobede 1441. i 1442. godine
Hunjadi je već početkom 1440-ih ostvario nekoliko značajnih pobeda nad Osmanlijama.
Godine 1441. pobedio je osmanske snage kod Beograda.
Godine 1442. ostvario je dve velike pobede u Transilvaniji i okolnim oblastima.
Prva je bila kod Sibinja, gde je porazio osmansku vojsku.
Druga, u septembru 1442. godine, bila je još značajnija. Hunjadi je porazio veliku osmansku vojsku pod komandom rumelijskog beglerbega Šehabedina.
Ove pobede imale su veliki politički odjek. Hunjadi je pokazao da osmanska vojska nije nepobediva i stekao međunarodni ugled kao jedan od najvažnijih hrišćanskih vojskovođa.
Duga vojna 1443 -1444.
Najpoznatiji Hunjadijev pohod pre Beograda bila je Duga vojna (Long Campaign) 1443–1444. godine.
U njoj su učestvovali ugarski kralj Vladislav I, Hunjadi, srpski despot Đurađ Branković i drugi hrišćanski saveznici.
Cilj je bio potiskivanje Osmanlija iz evropskih oblasti i, u širem smislu, stvaranje uslova za oslobađanje balkanskih hrišćanskih država.
Hunjadi je tokom pohoda prešao preko Balkana i ostvario niz pobeda.
Posebno su značajne borbe kod Niša i Sofije.
Hrišćanska vojska uspela je da prodre duboko na osmansku teritoriju. Pohod je predstavljao jedan od najvećih hrišćanskih vojnih uspeha protiv Osmanlija pre pada Carigrada.
Za Đurđa Brankovića ovaj pohod imao je poseban značaj jer je otvorio mogućnost obnove srpske države.
Obnova Srpske despotovine
Uspeh Duge vojne doveo je do promene odnosa snaga.
Osmanska strana bila je spremna na pregovore, a Đurađ Branković je pokušavao da obnovi svoju državu.
Sporazum poznat kao Segedinski mir iz 1444. godine omogućio je Đurđu da obnovi vlast u velikom delu Srpske despotovine.
U političkom smislu, Đurađ je imao interes da se mir održi. Hunjadi i deo ugarskog političkog kruga smatrali su, međutim, da je moguće nastaviti rat i postići još veće uspehe.
Kralj Vladislav I odlučio je da nastavi rat.
Time je počeo put ka katastrofi kod Varne.
Bitka kod Varne 1444.
Uprkos sporazumu sa Osmanlijama, hrišćanska vojska je ponovo krenula u pohod. Sultan Murat II ponovo je preuzeo komandu nad osmanskom vojskom. Do odlučujuće bitke došlo je kod Varne 10. novembra 1444. godine. Hrišćanska vojska doživela je težak poraz. Kralj Vladislav I poginuo je u bici.
Hunjadi je uspeo da preživi katastrofu i povuče deo vojske.
Njegov položaj, međutim, bio je veoma težak. Poraz kod Varne pokazao je ograničenja krstaške politike i činjenicu da bez dugoročnog političkog jedinstva balkanske države nisu mogle da zadrže inicijativu protiv Osmanlija.
Hunjadi kao namesnik Ugarske
Posle smrti kralja Vladislava I Ugarska je ušla u period političke nestabilnosti. Naslednik Ladislav V Postum bio je maloletan.
Godine 1446. Hunjadi je izabran za gubernatora, odnosno namesnika Ugarskog kraljevstva. U narednim godinama praktično je bio najmoćniji političar u zemlji. Njegova vlast bila je ograničena odnosima sa drugim velikaškim porodicama, naročito Celjskima, kao i habzburškim kraljem Fridrihom III.
Hunjadi je morao da vodi unutrašnju političku borbu istovremeno sa ratom protiv Osmanlija.
Sukob sa Celjskima
Jedan od glavnih Hunjadijevih političkih protivnika bila je moćna porodica Celjski. Na čelu te porodice nalazio se Ulrih II Celjski, koji je imao veliki uticaj na kraljevskom dvoru i veze sa Habzburzima. Sukob Hunjadija i Celjskih bio je više od ličnog rivalstva. Bio je to sukob oko toga ko će kontrolisati Ugarsku tokom maloletnosti kralja Ladislava V.
Hunjadi je 1450-ih morao da balansira između svoje vojne moći i političkih interesa aristokratskih porodica.
Druga Kosovska bitka 1448.
Jedan od najpoznatijih, ali i najtragičnijih Hunjadijevih pohoda bila je Druga Kosovska bitka, vođena od 17. do 20. oktobra 1448. godine.
Hunjadi je okupio vojsku i krenuo prema Balkanu sa namerom da obnovi ofanzivu protiv Osmanlija. Na Kosovu ga je dočekala velika osmanska vojska pod komandom sultana Murata II. Hunjadijeva vojska bila je poražena.
Bitka je trajala više dana i završila se teškim hrišćanskim gubicima. Posebno je značajna činjenica da je Đurađ Branković odbio da se pridruži Hunjadijevom pohodu. Razlozi za to bili su politički i vojni. Branković je već bio obnovio svoju državu posle 1444. godine i nije želeo da rizikuje njeno uništenje novim velikim ratom protiv Osmanlija.
Nakon poraza, Hunjadi je pokušao da se povuče preko teritorija pod Brankovićevom kontrolom. Đurađ ga je zarobio i zadržao određeno vreme. Ovaj događaj je duboko pogoršao odnose dvojice nekadašnjih saveznika.
Kasnije su se odnosi popravili, jer je politička realnost ponovo nametnula potrebu za saradnjom protiv Osmanlija.
Hunjadi i Srbija
Hunjadijeva uloga u istoriji Srbije bila je veoma složena.
On je bio jedan od najvažnijih vojnih saveznika Srpske despotovine u vreme kada je Srbija pokušavala da obnovi teritoriju izgubljenu pod Osmanlijama.
Istovremeno je njegova politika mogla biti u suprotnosti sa interesima Đurđa Brankovića. Za Hunjadija je Srbija bila važna kao tampon-prostor i saveznik Ugarske. Za Đurđa je Ugarska bila neophodan saveznik, ali i sila koja je mogla ugroziti njegovu samostalnost. Zbog toga se njihovi odnosi ne mogu svesti na jednostavnu podelu na „prijateljstvo“ ili „neprijateljstvo“.
Bili su saveznici kada su se interesi poklapali, a rivali kada su se razlikovali.
Smederevo i Hunjadi
Smederevo je bilo jedno od ključnih mesta u Hunjadijevoj političkoj i vojnoj karijeri.
Grad je predstavljao glavno uporište Srpske despotovine, ali i jednu od najvažnijih tvrđava na dunavskoj granici.
Hunjadi je učestvovao u ratovima koji su odlučivali o sudbini Smedereva.
Posebno je važno da je 1454. godine Hunjadi porazio osmanske snage u području Smedereva i Kruševca.
Ova pobeda pokazala je da je i posle Kosovske bitke 1448. Hunjadi zadržao sposobnost da vodi uspešne ofanzivne operacije protiv Osmanlija.
Hunjadi i pad Carigrada
Pad Carigrada 1453. godine predstavljao je veliki preokret.
Sultan Mehmed II osvojio je vizantijsku prestonicu i time postao najmoćniji vladar jugoistočne Evrope.
Nakon osvajanja Carigrada, Osmanlije su mogle da usmere još veće snage prema Ugarskoj.
Za Hunjadija je bilo jasno da će sledeća velika meta biti Beograd.
Beograd je bio najvažnija tvrđava na južnoj granici Ugarskog kraljevstva i kontrolisao je ušće Save u Dunav.
Pad grada otvorio bi Osmanlijama put prema unutrašnjosti Ugarske.
Pripreme za odbranu Beograda
Krajem 1455. i početkom 1456. Hunjadi je počeo pripreme za odbranu Beograda.
Tvrđavu je snabdeo oružjem i namirnicama i organizovao njenu odbranu.
U tvrđavi je kao zapovednik bio njegov šurak Mihalj Silađi (Mihály Szilágyi).
Hunjadi je zatim počeo da okuplja vojsku koja je trebalo da pruži pomoć gradu spolja.
U isto vreme, franjevac Jovan Kapistran (Giovanni da Capistrano) propovedao je krstaški pohod protiv Osmanlija i okupio veliki broj dobrovoljaca.
Ta vojska nije bila homogena. Pored iskusnih vojnika i plemstva, činili su je brojni seljaci i gradski ljudi, često slabo naoružani.
Ipak, Hunjadi je u njima dobio značajno ljudstvo u trenutku kada je Evropi bilo potrebno da odgovori na osmanski prodor.
Opsada Beograda 1456.
Sultan Mehmed II započeo je opsadu Beograda početkom jula 1456. godine.
Osmanska vojska bila je ogromna i raspolagala je snažnom artiljerijom.
Grad je branio jak garnizon pod komandom Mihalja Silađija.
Opsada je počela 4. jula.
Osmanlije su postavile artiljeriju i počele sistematsko bombardovanje tvrđave.
Beograd je bio izložen napadima sa kopna i blokadi na Dunavu.
Hunjadi je sa svojom flotom pokušao da probije osmansku rečnu blokadu.
Bitka na Dunavu
Jedan od ključnih trenutaka opsade dogodio se 14. jula 1456. godine.
Hunjadijeva flota napala je osmansku flotilu na Dunavu.
Posle teške borbe, hrišćanska flota uspela je da probije blokadu i omogući prolaz pojačanjima i snabdevanju u Beograd.
Ovaj događaj bio je presudan za opstanak tvrđave.
Hunjadi je zatim sa svojim trupama ušao u grad i pridružio se braniocima.
Veliki osmanski napad
Osmanska vojska izvršila je veliki juriš na Beograd 21. jula.
Napad je bio žestok.
Osmanlije su uspele da prodru u spoljne delove utvrđenja, ali su branioci uspeli da zaustave napad.
Hunjadi je organizovao protivnapad.
U borbama je došlo do haosa na osmanskoj strani, a sam sultan Mehmed II bio je ranjen.
Sledećeg dana, 22. jula 1456. godine, Osmanlije su napustile opsadu i povukle se.
Beograd je ostao pod ugarskom kontrolom.
Pobeda je predstavljala jedan od najvećih vojnih uspeha protiv Osmanlija tokom XV veka.
Značaj Beogradske pobede
Pobeda 1456. godine imala je veliki strateški značaj.
Beograd je ostao najvažnije ugarsko uporište na Dunavu, a osmanski prodor prema srednjoj Evropi bio je ozbiljno usporen.
Pobeda je posebno značajna zato što se dogodila samo tri godine nakon pada Carigrada.
Evropska hrišćanska javnost tada je strahovala da će nakon Carigrada i Beograd pasti veoma brzo. To se nije dogodilo.
Hunjadi je uspeo da odbije Mehmeda II i sačuva najvažniju tvrđavu na južnom prilazu Ugarskoj.
U tradicionalnoj istoriografiji pobedi se pripisuje efekat dugotrajnog zaustavljanja osmanskog prodora prema srednjoj Evropi.
Podnevna zvona
Pobeda kod Beograda povezuje se i sa tradicijom podnevnog zvonjenja crkvenih zvona.
Papa Kalist III naredio je 1456. godine da se u podne zvoni u crkvama kako bi se vernici pozvali na molitvu za branioce Beograda.
Nakon što je vest o pobedi stigla u Evropu, podnevno zvonjenje dobilo je i karakter obeležavanja pobede.
Zbog toga je Hunjadijeva pobeda ostavila trag i u evropskoj verskoj tradiciji.
Smrt u Zemunu
Hunjadi nije dugo poživeo posle pobede.
Tokom boravka u okolini Beograda i Zemuna među vojskom je izbila zarazna bolest.
Janoš Hunjadi se zarazio i umro 11. avgusta 1456. godine u Zemunu, svega dvadeset dana nakon završetka opsade.
Sahranjen je u katedrali u Alba Juliji, tadašnjem Erdeljskom Biogradu.
Njegova smrt predstavljala je veliki udarac Ugarskoj.
Čovek koji je upravo spasao južnu granicu kraljevstva nestao je u trenutku kada je njegova vojna i politička uloga bila najveća.
Porodica
Hunjadi je bio oženjen Elizabetom Silađi, pripadnicom ugarske plemićke porodice.
Imali su dva sina:
- Ladislav Hunjadi (Hunyadi László);
- Matija Korvin (Hunyadi Mátyás).
Ladislav je posle očeve smrti ušao u politički sukob sa kraljem Ladislavom V Postumom i porodicom Celjski.
Pogubljen je 1457. godine.
Njegov mlađi brat Matija Hunjadi postao je 1458. godine kralj Ugarske i u istoriji je poznat kao Matija Korvin.
Matija Korvin
Izuzetno je važno da je Janoš Hunjadi bio otac jednog od najznačajnijih ugarskih kraljeva.
Matija Korvin izabran je za kralja Ugarske 1458. godine.
Njegova vladavina predstavljala je jedno od najznačajnijih razdoblja ugarske renesansne istorije.
Matija je nastavio očevu politiku suprotstavljanja Osmanlijama, ali je istovremeno vodio ratove protiv Češke, Austrije i drugih evropskih sila.
Njegov dvor u Budimu postao je jedan od važnih centara renesansne kulture u srednjoj Evropi.
Tako je Hunjadijevo nasleđe prešlo iz ratne politike njegovog vremena u mnogo širi evropski politički i kulturni prostor.
Hunjadi i srpska istorijska tradicija
U srpskoj tradiciji Hunjadi je postao Sibinjanin Janko, junak brojnih epskih pesama.
Njegova popularnost proizlazi iz činjenice da je njegov život bio neposredno povezan sa događajima na prostoru Srbije.
Ratovao je protiv Osmanlija u Srbiji, učestvovao u događajima povezanim sa Smederevom, vodio pohod preko Balkana i konačno komandovao odbranom Beograda.
U epskoj tradiciji njegova istorijska biografija bila je proširena i oblikovana prema pravilima usmene poezije.
Zbog toga se istorijski Hunjadi i epski Sibinjanin Janko ne mogu potpuno izjednačiti.
Ipak, iza epskog junaka stoji stvarna istorijska ličnost izuzetnog značaja.
Hunjadi i srednjovekovni Beograd
Za istoriju Beograda Janoš Hunjadi zauzima posebno mesto.
U XV veku Beograd je bio ugarska tvrđava i jedna od najvažnijih tačaka odbrane Dunava.
Hunjadi je kao beogradski kapetan imao neposrednu odgovornost za njegovu odbranu, a 1456. godine lično je predvodio vojsku koja je slomila osmansku opsadu.
Zbog toga se njegova biografija ne može odvojiti od istorije Beogradske tvrđave.
Pobeda iz 1456. godine učinila je Beograd simbolom evropske odbrane od osmanskog prodora.
Vojna strategija
Hunjadi je bio poznat po relativno pokretnoj vojnoj organizaciji i sposobnosti da kombinuje različite vrste trupa.
Koristio je:
- teško naoružanu konjicu;
- laku konjicu;
- pešadiju;
- artiljeriju;
- borbene vagone;
- rečne flotile.
Posebno je koristio borbena kola, pod uticajem husitske vojne tradicije, kao pokretne odbrambene položaje.
Njegove vojske nisu se oslanjale samo na feudalnu vlastelu. U ratovima je koristio profesionalne vojnike, plaćenike i lokalno mobilisano stanovništvo.
Ta kombinacija omogućila mu je da vodi brzo pokretne operacije protiv osmanskih snaga.
Istorijska ocena
Hunjadi je bio proizvod političkog sistema Ugarskog kraljevstva, ali je njegov vojni značaj prevazišao granice Ugarske.
U vreme kada je Osmansko carstvo postajalo dominantna vojna sila jugoistočne Evrope, Hunjadi je uspevao da Osmanlijama nanese ozbiljne poraze.
Ipak, njegova karijera nije bila niz neprekidnih pobeda.
Doživeo je velike poraze:
- kod Varne 1444. godine;
- na Kosovu 1448. godine.
Njegova veličina kao vojskovođe upravo se vidi u tome što je posle tih poraza uspevao da obnovi vojsku, politički položaj i inicijativu.
Najveći dokaz njegove sposobnosti bila je odbrana Beograda 1456. godine, kada je uspeo da porazi vojsku Mehmeda II neposredno nakon osvajanja Carigrada.
Hronologija
| Godina | Događaj |
|---|---|
| oko 1407. | Rođen Janoš Hunjadi. |
| 1430 -1437. | Služi u pratnji kralja Žigmunda Luksemburškog. |
| 1438 -1439. | Služi kralju Albertu II. |
| 1439. | Postaje severinski ban; Osmanlije osvajaju Smederevo. |
| 1441. | Postaje vojvoda Transilvanije i beogradski kapetan; ostvaruje pobedu nad Osmanlijama. |
| 1442. | Velike pobede u Transilvaniji. |
| 1443 – 1444. | Duga vojna protiv Osmanlija. |
| 1444. | Segedinski mir; zatim poraz kod Varne i pogibija kralja Vladislava I. |
| 1446. | Hunjadi postaje gubernator, odnosno namesnik Ugarske. |
| 1448. | Poraz u Drugoj Kosovskoj bici. |
| 1451. | Poraz kod Lučenca protiv husitskih snaga. |
| 1453. | Pad Carigrada; Hunjadi dobija položaj vrhovnog kapetana Ugarske. |
| 1454. | Pobeđuje Osmanlije kod Smedereva i Kruševca. |
| 1456. | Odbrana Beograda i velika pobeda nad vojskom Mehmeda II. |
| 11. avgust 1456. | Umire u Zemunu od zarazne bolesti. |
| 1457. | Njegov sin Ladislav Hunjadi biva pogubljen. |
| 1458. | Njegov sin Matija Hunjadi postaje kralj Ugarske. |
Istorijski značaj
Janoš Hunjadi bio je jedna od ključnih ličnosti u istoriji srednje i jugoistočne Evrope XV veka.
Njegova karijera odvijala se u trenutku kada su Osmanlije prelazile iz regionalne sile u jednu od najvećih evropskih država. Posle pada Carigrada 1453. godine izgledalo je da je njihov prodor prema srednjoj Evropi gotovo nezaustavljiv.
Beograd je bio mesto na kojem je taj prodor zaustavljen.
Hunjadijeva pobeda 1456. godine nije uništila Osmansko carstvo, niti je trajno zaustavila njegovo širenje. Osmanlije će kasnije nastaviti osvajanja i ponovo će se približiti Ugarskoj. Ali pobeda je kupila dragoceno vreme i pokazala da osmanska vojna mašinerija može biti poražena.
Za istoriju Srbije njegov značaj je još neposredniji. Bio je jedan od glavnih vojnih aktera u događajima koji su oblikovali poslednje decenije Srpske despotovine. Njegovi odnosi sa Đurđem Brankovićem, njegova uloga u obnovi srpske države posle 1444. godine, sukob sa despotom nakon Kosovske bitke 1448. i kasnija saradnja predstavljaju važan deo političke istorije Srbije XV veka.
Za istoriju Beograda njegova ličnost je neodvojiva od Beogradske bitke 1456. godine.
Za evropsku istoriju njegovo ime ostalo je povezano sa jednom od najvećih pobeda hrišćanskih država protiv Osmanlija u XV veku.
A za Ugarsku je bio čovek koji je u presudnom trenutku odbrane kraljevstva ostavio nasledstvo koje će njegov sin Matija Korvin pretvoriti u jednu od najsjajnijih epoha ugarske srednjovekovne istorije.
Nasleđe
Janoš Hunjadi ostao je zapamćen u više istorijskih tradicija. U Ugarskoj je postao jedan od nacionalnih heroja, u srpskoj epskoj tradiciji Sibinjanin Janko, dok je u evropskoj istoriji ostao poznat kao jedan od najznačajnijih protivnika Osmanskog carstva pre i neposredno posle pada Carigrada.
Njegova smrt u Zemunu 1456. godine, svega nekoliko nedelja nakon pobede kod Beograda, daje njegovoj biografiji gotovo simboličan završetak: čovek koji je čitav politički život proveo na granici između Ugarske i Osmanskog carstva umro je upravo na prostoru na kojem se ta velika borba vodila.
Janoš Hunjadi nije zaustavio Osmanlije zauvek. Ali ih je zaustavio onda kada je to bilo najpotrebnije – pred Beogradom, 1456. godine.
Foto: hoto by Szilas in the Hungarian National Museum
